Šime Duvančić 
Od po’ marča, kako stara ribarska poslovica kaže, počinje period najboljeg udičarskog lova sipe, jer će se ti glavonošci maksimalno primaknuti obali zbog produženja vrste. Mnoge će zbog tog rituala koji traje dva minuta završiti u rižotu.
Uspješnost lova sipa posljedica je njihove velike agresivnosti, kako prema plijenu, tako i prema pripadnicima vlastite vrste. No, to se odnosi samo na mužjake. Kao grabljivce, sipe su u svako doba godine skoro podjednako agresivne. Za razliku od ženki, ,osim tijekom jeseni, kad žive u zgusnutim malim jatima, mužjaci sipa su uvijek agresivni i prema srodnicima. Što se vrijeme ljubavi sve više približava, ta se agresivnost sve više pojačava, osobito prema drugim mužjacima, zbog suparništva. Obje vrste agresivnosti razlog su što se sipe, osim mrežama, dosta lako love i drugim alatima, čak i onima bez udica. Često se događa da ona koja iznad mora spadne s pribora, odmah pod površinom napadne ponovo ponuđeni mamac. Zato se mogu loviti brojnim načinima, od čekanja skosavicama u struji mora, do panulavanja istim varalicama ili sipcima, skoro zaboravljenim alatima bez udica koji oblikom oponašaju sipe. Kad se maksimalno primaknu kopnu, mogu se loviti i špinanjem, potezanjem varalice s obale.
Panulavanje je najuspješnija metoda lova sipa tijekom cijele godine. Ulov je moguće ostvariti na svim vrstama terena. Međutim, kako olovnica panule mora klizati po dnu, na kamenitim i obraslim terenima ti nije lako raditi bez čestog gubljenja pribora. Zato su pjeskoviti tereni najprikladniji za takav način sipolova. Zapravo, idealni tereni su prijelazi kamenitog u pjeskovito dno koje se polako spušta u dubinu, te pjeskovita dna duž kamenitih podmorskih prepreka, grebena. Podjednako dobri su i pjeskoviti tereni uz umjetne prepreke, lukobrane i ozidana ušća. Neovisno od vrste staništa, a u ovisnosti od brojnih čimbenika, sipe će se zadržavati na raznim dubinama, rijetko pliće od četiri i dublje od 15 metara. No, bez obzira na kojoj se dubini nalaze, sipe će se najbolje loviti pri dobroj vidljivosti. Suprotno dominantnom mišljenju da je loviti najbolje u sumrak te po mjesečini, dobri rezultati se postiži i tijekom dana, osobito između 9 i 14 sati.
Za lov sipa dovoljan je i na najjednostavniji način kompletirani pribor. Osnovu mu čini najlonska struna promjera 0,30 mm ili suvremena višenitka, odnosno dacron nosivosti 12 Lb. Preko vrtilice se na nju postavlja najjednostavniji završnjak, zapravo samo privez. Dovoljan je najlonski debljine 0,20 do 0,25 mm i dužine 80 cm, ali je bolji malo duži, do metar i pol, jer on varalici omogućuje optimalni rad. Da bi varalica plovila blizu dna, pribor treba opteretiti. Uteg je najbolje staviti na kraj osnovne strune. Između šuplje olovnice teške do 60 ili 70 grama te vrtilice na spoju dobro je postaviti perlicu ili gumeni graničnik, amortizer udara. Na kraj završnjaka treba montirati kopču kako bi se varalica mogla brzo mijenjati.
Sipe se love istim varalicama kao i lignje, no, nikad malim. Najčešće se koriste lignjariči broj 3.0, 3.5 i 4.0, ali će se i male sipe bacati na još veće varalice. Što se tiče vrste varalice, koristiti se mogu sve osim olovnih. Ipak, prednost treba dati teturavcima, varalicama sa „spojlerima“, uranjajućim pločicama. Isto tako, zbog smanjenja postotka gubljenja ulovljenih sipa, a zbog načina lova sipe, koja plijenu „sjeda“ na leđa, dobro je koristiti tzv. razor back, odnosno varalice s iglicama i na leđima te bokovima. No, na tržištu nema tako bodljikavih teturavaca nego samo lignjarića bez pločice, s ili bez utega.
Kad je u pitanju boja varalice, ona je za neke sipolovce posve nebitna, a za druge presudna. Većina ih, ipak, misli da u lovu sipa vrijede pravila kao i u lignjolovu. Zato je najbolje i u sipolov nositi varalice različitih dekora pa probom utvrditi koji je najučinkovitiji.
Sportski ribolovci smiju istodobno loviti s najviše dva pribora, što treba iskoristiti, jer se time povećava šansa za uspjeh. Panulavati se može „preko prsta“, ali je tada sipolovcu otežano upravljanje plovilom, pa je teško ploviti linijom spoja pijeska i kamena. Zato je bolje pribor montirati na štap. Prikladan je kratki, najbolje dužine između 2,1 i 2,4 m. Može biti najlakši panulaški ili srednji, odnosno teški kančarski, a odgovarajućim multiplikatorom ili rolom.
Štapove je najbolje postaviti na bokove plovila. U more treba ispustiti toliko osnovne strune da olovnica klizi po dnu 15 do 20 metara iza plovila. Ploviti treba posve sporo, brzinom ne većom od jednog čvora. Ako su u plovilu dva sipolovca, što je optimalno zbog broja pribora kojima se najbolje pretražuje teren, onda se dva pribora postave i na krmu. Njihove olovnice trebaju klizati 15 do 20 m iza krme, dok olovnice bočnih pribora moraju biti dalje, čak do 30 ili 40 m iza krme. Plovidbu, paralelno s obalom, treba početi na dubini između 4 i 5 metara. Sa svakim novim prolaskom lovnim područjem dubinu treba povećati za metar ili dva, sve dok se ne otkrije na kojoj su dubini sipe.
Napad sipe na mamac na štapu se očituje posve drugačije od napada riba. Štap se savije i ostane u tom položaju, jer sipa ukoso odozgo „zajaše“ mamac i ostane mirna. Kontra je nepotrebna, a izvlačenje treba obaviti bez trzanja i kontinuirano. Kad dotakne površinu, plijen je najbolje prihvatiti mrežnom prihvatnicom. Najbolja je gusto pletena.
Slike:
Šime Duvančić
