marjan.hr

PLOVI I LOVI

POVIJEST izrade udica

POVIJEST UDICE

 

NA: Od naoštrenog štapića do kemijski oštrene „inox“ udice

 

Šime Duvančić

 

Ribolov je jedan od najstarijih načina pribavljanja hrane, a i povijest lova riba iz zabave je vrlo, vrlo dugačka. Osim riba, ono što najviše povezuje te dvije djelatnosti jest udica, čija je povijest duga skoro kao i ribolova za hranu.

Koliko je točno duga teško je utvrditi jer su prve udice bile od drveta, nedovoljno otpornog materijal, zbog čega do danas nisu pronađeni ostaci takvih udica. No, postoje crteži iz davnih vremena koji ukazuju na njihovo postojanje.

Za prethodnika udice smatra se „kopljasta udica“- ravan štapić naoštren na oba kraja koji se vezuje u sredinu. Kada riba proguta mamac u kome je „kopljasta udica“, struna se zategne, a oštri vrhovi se zabijaju u njeno ždrijelo. Zanimljivo je da se i danas proizvode udice tog oblika, jasno od metala, koje se koriste za lov jegulja i sličnih riba.

Drvena udica

Prve udice oblika kakvog su i danas- s tijelom, krivinom i vrhom-  pojavile su se prije oko 40 tisuća godina. I one su bile od drveta. Izrađivane su od grančice sa trnom ili sličnim izraštajem kako bi se lakše mogle oblikovati u karakterističan oblik udice. U tu svrhu najviše su korištene tvrde i žilave grančice i trnovi gloga te ostalih grmova i stabalaca iz obitelji ružovki. Udica od njih može biti oštra skoro koliko i suvremena metalna. Interesantno je da su se drvene udice koristile sve do nedavno. Tako su do kraja 19. stoljeća u Velsu i Engleskoj, na Temzi, za lov iverka i lista koristili udice od glogovog trnja.

Također, sve do kraja 19. stoljeća laponski su ribari lovili bakalara udicom od klekovog drveta, koje je bilo ojačavano zagrijavanjem. Sličnom su udicom od kleka sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća u Švedskoj lovili manića, slatkovodnog bakalara,  jer su smatrali da miris kleka privlači ribu, pa čak i da manić izbacuje iz usta čeličnu udicu kada je osjeti, što je netočno.

Velike drvene udice koristili su do nedavno i ribari u Kanadi i na Aljasci, za lov halibuta, najveće pljosnavke.

Koštane udice

Kao što je slučaj s mnogim drugim alatima, za izradu udice nakon drveta se počeo koristiti također lako dostupni ali tvrđi materijal- kost. Ne može se sa sigurnošću reći kada, jer nama materijalnih dokaza, ali se pretpostavlja se da su se prve koštane udice počele proizvoditi prije oko 20 tisuća godina.

Iako znatno otporniji materijal od drveta i kost je ipak podložna propadanju, zbog toga nalazi ovakvih udica nisu česti. Najstarije do sada pronađene su pri iskopavanju grobnica u Češkoj i potječu iz mlađeg kamenog doba, od prije oko 10 tisuća godina prije Krista.

Bilo je nalaza koštanih udica i na mnogim drugim lokalitetima: u Palestini, Egiptu, Norveškoj pa i u Hrvatskoj. Pronađene u Palestini su stare oko 9, a u Norveškoj 7 do 8 tisuća godina. Međutim, prema tome koliko su te udice bile savršeno oblikovane može se zaključiti da je u njihovu izradu „ugrađeno“ veoma dugo ranije iskustvo.

Na raznim dijelovima zemaljske kugle bilo je veoma različitih rješenja kada se radi o koštanim udicama. Primjerice, na Uskršnjem otoku za izradu udica korištene su ljudske kosti jer na tom malom otoku daleko na jugu Pacifiku nije bilo kostiju od većih životinja.

Udice od oklopa puževa i školjki

Otprilike u isto vrijeme kad i koštane, pokazala su najnovija istraživanja, pojavile su se i udice izrađene od oklopa puža i školjke. Godine 2012. u špilji Sakitari kod grada Nanjo na otoku Okinawa, u jugozapadnom japanskom arhipelagu pronađena je udica star 23.000 godine. Dugačka je 14 mm i oblikovana kao polumjesec, a načinjena je od oklopa, školjke, morskog puža.  Osim udice pronađeni su i ulomci oklopa za koje se pretpostavlja da su služili za oštrenje udica.

Do tog otkrića smatralo se da je najstarije nalazište udica ono na Istočnom Timoru, otoku u blizini sjeverozapadne obale Australije. Fragmenti udica pronađeni u pećini Jerimalai stari su između 16 i 23 tisuće godina. Na istoj lokaciji pronađena je i gotovo cijela udica stara 11 tisuća godina. Duga je 25 mm i napravljena od školjke, a najvjerojatnije je korištena za ribolov u plitkim vodama.

U pećini su pronađene i riblje kosti iz raznih razdoblja. Kosti riba iz dubljih voda, poput tuna, čine skoro pedeset posto arheoloških nalaza i potiču iz perioda od 7 tisuća godina prije nove ere. Raznolikost ribljih kostiju ukazuje da su ljudi u tom periodu bili iskusni ribari koji su vladali kako plitkim tako i dubokim vodama.

Osim od jednog, udice su pravljene i od dva materijala, najčešće drveta i kosti ili školjke, koji su povezivani u jednu cjelinu. Takve su udice učinkovitije, jače i trajnije od onih izrađenih od samo jednog materijala. I danas se takve udice izrađuju na Havajima, ali ih više ne koriste za ribolov nego prodaju kao suvenire.

Metalne udice

Kao i ostalo oruđe i oružje, prve metalne udice su pravljene od bakra. Otprilike prije oko 6 tisuća godina. Izrađivali i koristili si ih Egipćani, kao i stanovnici oblasti između Eufrata i Tigra, u vrijeme od prije oko 4 tisuće godina. Otkriveni su brojni nalazi takvih udica. Te udice nisu imale kontra vrh i bile su jednostavnog oblika, iako su neke imale alkicu za vezivanje strune. Njihova veličina je bila 20 do 60 mm.

Nedugo poslije bakra udice su se počele izrađivati od njegove nešto jače slitine- bronce. Brončane udice su otkrivene na mnogim mjestima, oko rijeke Ganges u Indiji i Pakistanu, u većem broju na Kreti… Zanimljivo je da brončane udice pronađene u Pompeji i Herkulaniunu u današnjoj Italiji imaju kontra vrh, a neke i po dva.

U doba rimskog carstva pojavili su se prvi „športski ribolovci“, oni koji su ribe lovili iz zabave, u pravilu udicom. Naravno da su to biti samo vrlo moćni i bogati ljudi. Među prvima poznatim športskim ribolovcima bili su rimski imperatori August i Trajan.

Još više od bakra te nakon njega bronce, jedno cijelo tehnološko i kulturno razdoblje obilježilo je željezo. Što više, ono je od davnina, danas u obliku čelika, najvažniji materijal, bez koja je suvremena civilizacija nezamisliva, pa tako i izrada udica.

U Egiptu i na Bliskom istoku tragovi uporabe željeza datiraju iz četvrtog tisućljeća prije Krista. No, radilo se vrlo rijetkom, meteoritskom željezu koje nije zahtijevalo taljenje na visokim temperaturama pa do opće upotrebe željeza i izrade udica od njega dolazi tek otkrićem peći za taljenje, oko 1.300 godine prije Krista, a u Europi, dva stoljeća kasnije, najprije u egejskom području.

 

 

Iako je čelik kao još jači materijal bio poznat gotovo od početka željeznog doba, bilo ga je vrlo malo pa se nije koristio za izradu udica. Tek u srednjem vijeku, kad su izumljene posebne peći za njegovu masovnu i ciljanu a ne slučajnu proizvodnju, postao je dostupan i za izradi ostalog, a ne samo skupog oružja.

Od početka upotrebe željeza za njenu izradu počeli su se i specijalizirati proizvođači udica. U pravilu su to bili kovači. Ipak, izrada udica se još dugo odvijala i u „domaćoj radinosti“. U nekim krajevima sve donedavno su ribolovci sami pravili udice od igala, čavla ili žice, kod nas u najčešće velikih “kovanica“ za lov soma, a ranije morune na Dunavu.

Prvi profesionalni i specijalizirani proizvođači čeličnih udica pojavili su se u 16. i 17. stoljeću. Posebno su se isticali oni u Engleskoj, Irskoj i Norveškoj, tako da nije čudo što su ove zemlje do nedavno dominirale proizvodnjom udica, a norveški „Mustad“  najveći svjetski proizvođač. No, primat sve više preuzimaju dalekoistočni proizvođači, ponajprije iz Japana, gdje je tradicija proizvodnje kvalitetnog čelika vrlo, vrlo duga.

Danas su udice kvalitetnije, jeftinije i dostupnije, a proizvodnja veća nego bilo kada prije. Izrađuju se specijalizirane udice za lov pojedinih vrsta, ima ih preko 20, neki tvrde čak oko 90 tisuća različitih oblika, veličina, debljina i dužina tijela, oblika krivine, vezišta, vrha… Ipak, sve su one u osnovi samo varijacije stare ideje, koja je nastala toliko davno da se točno i ne zna kada je to bilo. I materijali izrade su varijacije čelika, zapravo njegovih slitina, a ima ih i od nehrđajućeg „inoxa“. Najviše se promijenio način oštrenja koji se obavlja kemijski, a kontrolira laserom.

Ilustracije:

DSC01283- Najstarija pronađen audica, Sakitari, Nanjo, Okinawa

DSC05477- Hawaiska udica od drveta i kosti

DSC6633- Reljef, Egipat, 24. stolejće prije Krista

img3132- Štapićasta udica

P5711- Brončana udica, Pakistan

P7475- Željezna udica, Egipat

P6688- Stare udice

ANATOMIJA UDICE

RAZNE VELICINE UDICA

Ažurirano 1. kolovoza 2018 — 20:24

Autor

marjan

Sportsko Nauticka Ribolovna Udruga Marjan Split je neprofitabilna udruga građana udruženih sa ciljem promicanja nautike i ribolova, kroz sport i rekreaciju. Osnovana 30.10.1980g. kao društvo tj.S.N.R.D.Marjan. Upis u Hrvatski registar je izvršen dana 18 rujna 1998g. pod registarskim brojem 17000328.
S.N.R.U. Marjan © 2015 Frontier Theme