preneseno s DUBROVNIK PRESS PORTAL
Što je ribolovna struna deblja teže je s njom dobro vezati čvor. Zato je najdeblje najbolje spajati pomoću metalne cjevčice. Taj se način spajanje dijelova ribolovne opreme nekad koristio samo za izradu spojeva metalnih struna, a danas se tom tehnikom spajaju i najlonske te FC, fluorougljične strune promjera većeg od pola milimetra.
VAŽAN JE MATERIJAL I PROMJER CJEVČICE
Da bi spoj pomoću cjevčice bio dovoljno kvalitetan mora se izvesti na pravi način, s cjevčicom koja snagom i dimenzijama te materijalom izrade odgovara struni koju spaja.
Ne postoji univerzalna cjevčica kojom se mogu kvalitetno spajati strune svih promjera. Kvaliteta spoja je bolja što je manja razlika debljine strune i najmanje unutarnje dimenzije cjevčice. Idealno je kad te razlike nema, ali ona može biti manja ili veća.
Presjek cjevčica nema utjecaja na kvalitetu spoja, puno je važnije od kojeg su metala cjevčice izrađene. Aluminijske su najprimjerenije za spojeve najlonskih i FC struna, primjerice kompletiranja predveza i priveza, strune sa strunom, strune i udice ili vrtilice, vrtilice i udice… Cjevčice od tog materijala nikako nisu dobre za spajanje inoks te čeličnih žica i sajli, primjerice „downrigger“-a, kranske potapalice pendule. Za to su najprimjerenije spojnice od bakra. Neki proizvođači bakrene spojnice od korozije štite slojem nikla, što nema značajnijeg utjecaja na njihovu kvalitetu i trajnost, ali ima na cijenu.
Bakrene spojnice, posebice one izrađene od slitine bakra i kositra, odnosno olova i cinka, dobro su rješenje i za spajanje najlonskih te fluorougljičnih struna, jer ih zbog svoje mekoće najmanje mogu oštetiti.
Za spajanje dijelova najteže udičarske opreme, primjerice čeličnih i „dacron“ užadi osim aluminijskih najbolje su rješenje cjevčice od nehrđajućeg inoxa.
POSEBNA KLIJEŠTA
Spajanje pomoću metalne cjevčice vrlo je jednostavno. Na strunu se navuče cjevčica za spajanje i sve ostalo potrebno, u ovom slučaju udica i zaštitna cjevčica strune pa se provlačenjem živog kraja strune kroz cjevčicu za spajanje načini omča. Ako je struna najlonska ili fluorokarbonska njen se kraj na plamenu zagrije da bi zadebljao. Tako se spoj osigurava od raspada zbog eventualnog izvlačenje iz prstena pod velikim opterećenjem. Zatim se potezanjem mrtvog kraja strune zadebljani živi kraj primakne prstenu za spajanje, a omča smanji na potrebnu veličinu i na njoj podesi zaštitna cjevčica. Preostaje još stiskanjem deformirati cjevčicu da dovoljno jako stisne strunu.
Deformiranje cjevčice moguće je izvršiti raznovrsnim kliještama. No, optimalni rezultati, pogotovo sa cjevčicama okruglog presjeka, koje je najteže pravilno stisnuti, mogu se postići samo „crimping“, specijalnim kliještama koja u svakoj čeljusti imaju izrezane ležajeve oblikovane samo za određenu veličinu cjevčice. Pri stiskanju cjevčice treba paziti da se spojnica u utore postavi po dužini presjeka jer će samo tako biti stisnuta na optimalni način.
Spojnice treba stiskati oprezno, posebice ako se njima povezuju najlonske i FC strune koje su slabo otporne na gnječenje. Čelične i inox sajle, pak, treba spajati što snažnim stiskanjem cjevčice kako bi im se niti utisnule u spojnicu i time osigurao maksimalno jak pa time i pouzdan spoj.
Dužina spojnice je u pravilu mnogo veća nego debljina, odnosno radna širina kliješta kojima se vrši spajanje. Kad je više nego dvaput duža stiska se na oba kraja. Stiskanje znatno duže spojnice treba početi od sredine te je zatim naizmjence stiskati desno i lijevo od početnog mjesta, ostavljajući razmak jednake širine deformiranog dijela, odnosno radne površine kliješta. Takvim se postupanjem dobiva spojnica pravilnog oblika, a ne zakrivljena ili uzdužno uvijena. To nije samo estetski loše, nego i pridonosi nepravilnoj raspodjeli zateznih sila, što na dugi rok može uzrokovati kidanje njom stisnute strune.
Kidanje strune može uzrokovati i oštećenje koje prouzroči oštri ili nazubljeni rub spojnice. Nju zato prije i poslije stiskanja treba pažljivo pregledati, zamijeniti ispravnom ili s nje sastrugati nedostatak.
Na tržištu postoji nekoliko modela „crimping“ kliješta brojnih proizvođača. Mala jednoručna dobro je stalno imati uza se. Velika, posebno stabilna, najprikladnija su za čestu upotrebu i kad se kompletiraju najteži pribori. Kliješta koja se nose na more obavezno trebaju biti od nehrđajućeg čelika te redovito čišćena i podmazivana. Skupa su, ali se takav alat kupuje jednom u životu.
