Preneseno s Dubrovnik Press Portal
PIŠE: ŠIME DUVANČIĆ
U najhladnijem dijelu godine, ako uopće ribari, većina sportsko- rekreativnih udičara lovi lignje. Ogromna većina njih pri odabiru varalice za lov tog glavonošca najviše važnosti pridaje dekoru, obojenosti varalice. No, ima i onih koji smatraju da boja mamca ne samo što nije presudna nego je i posve nevažna za uspjeh u lovu lignje. Tko je od njih u pravu?
Znanstveno je davno dokazano da lignje, kao ni ostali glavonošci, ne mogu razlikovati boje jer u njihovim očima, posebno u njihovoj mrežnici postoji samo jedan vizualni pigment. Također, dokazano je da glavonošci imaju veoma dobru sposobnost kontrastnosti, razlikovanja tonova. Primjerice, sipa ima duplo bolju kontrastnu sposobnost od čovjeka, a čak četiri puta bolju od sove, koja je po tome najsposobnija među ostalim životinjama.
Znači, kao što mnogi iz prakse znaju, pri odabiru varalice treba voditi računa da se njena boja ili boje što više razlikuje od okoliša, ali i međusobno. Iskustvo kazuje i da je vrlo važan dizajn varalice, osobito pruga i točaka, koje se jasno vide. To znači da je za varalicu dobro ako ima kontrastnom bojom izražene oči, tamne točke na svijetlom tijelu poput srdele, jasno uočljive mrlje te uzdužne i poprijeke pruge. Veoma je poželjno, zbog više razloga ne samo kontrastnosti, da varalica ima krvavo crvene škrge i imitacije rana.
Kojeg će dekora varalica biti uspješna ovisi o brojnim čimbenicima, često nepoznatim, nevidljivim ili promjenjivim u vrijeme lova. Ipak, iskustvom generacija došlo se do nekoliko osnovnih pravila za odabir dekora lignjarića.
Najlakše je odabrati boju klasične olovne varalice, peškafonda. Što je ona uočljivija, to bolje. Praksa je pokazala da je bijelo-crveni peškafondo najuočljiviji pa se takvi u bezbroj kombinacija, koriste u 70 posto slučajeva. Slijedom toga i lov suvremenim lignjarićima, posebno onim slabije plovnosti i akcije, obojenim bijelo-crveno, uvijek daje zadovoljavajuće rezultate.
Staro udičarsko pravilo da se pri povoljnim svjetlosnim uvjetima trebaju rabiti tamniji, a pri lošim svjetliji mamci, primjenjivo je i u odabiru lignjarića. To znači da je tijekom sunčanog dana bolje rabiti plave i zelene, a u sumrak i noću narančaste i crvenkaste lignjariće. U vrijeme loše vidljivosti uspješniji su lignjarići koji u tijelu imaju svjetlucave dodatke poput fosfora i metalnih listića ili su metalizirani. Suprotno njima, mat varalice su prikladnije za lignjolov po mjesečini i pod umjetnim svjetlom.
Dugogodišnja zapažanja kazuju kako u pojedinim područjima postoje odstupanja od tih pravila. Primjerice, u moru oko Istre najbolje rade lignjarići narančastih nijansi, u Dalmaciji crvenih, plavih i zelenih, a oko Raba oni koji imaju metaliziranu površinu. Na svim tim područjima s potpuno istim učinkom jedino se može rabiti lignjarić boje gavuna, maslinastozeleni sa žutim bokovima.
Najiskusniji lovci na lignje, ali i sipe, osim o svjetlosnim uvjetima, pri izboru boje varalica vode računa i o ribama kojima se glavonošci hrane u vrijeme lova. Tako crvene i plave varalice, poput većine lignjolovaca, rabe u bistrom moru, danju i noću, ali ako u području lova prevladavaju arbuni, škrpine, trlje i mali zubatci. Zelenima daju prednost u istim uvjetima, a osobito noću s mjesečinom, te u zoni gdje je najviše srdele, širuna i skuše. Bijele, crveno- bijele te bijelo-ljubičaste smatraju univerzalnim, a osobito ih učinkovitim drže na staništima arbuna, trlje, ovčice i glavoča.
Kao i većina ostalih, meštri od liganja svjetlucave varalice smatraju najboljim za veoma loše svjetlosne uvjete, ne samo noćne. Isto tako, kad lignje „ne rade“, eksperimentiraju promjenom boje, ali i mjesta raznih varalica na jednom priboru.
