preneseno iz Dubrovnik Press Portal
PIŠE: ŠIME DUVANČIĆ
USportsko – rekreativnom se ribolovu svako malo pojavi neka nova tehnika. U pravilu, za svaki novi način ribolova potrebna je sve brojnija, a sve više i posebno za nju pravljena oprema. Tako malo po malo nove tehnike potiskuju u zaborav stare i tradicionalne, redovito manje zahtjevne, pogotovo kad je u pitanju oprema, a često i znatno učinkovitije od novih tehnika.
Jedna od takvih učinkovitih, a neopravdano sve manje prakticiranih tehnika jest i „a volo“ udičarenje. Njom se uglavnom love sitnije i manje cijenjene ribe, ali ne zahtjeva puno znanja, vještine i opreme.
ŠTO LAKŠI PRIBOR
Naziv ove tehnike dolazi iz talijanskog jezika i doslovno u prijevodu znači „u letu“, a naš najprimjereniji naziv joj je „u propadanju“, jer se njome lovi u svim slojevima mora dok mamac lagano propada.
Naime, obavlja se samo s osnovnim priborom – strunom i udicom, rijetko i vrlo laganim otežanjem. Zbog toga se mamac prirodno ponaša i tone, što ovu tehniku čini učinkovitom i u lovu najopreznijih riba.
Ne zahtjeva velike pripreme pa je odlično rješenje za iznenadne i kratke ribolove. Nažalost, ograničena je na lov svega nekoliko metara od obale ili plovila. Prakticira se za lov riba koje žive u priobalju, najčešće onih u srednjem sloju mora poput bukve, cipola, vrnuta, širuna, ukjate…
Najveća težina tih riba uglavnom ne prelazi kilogram, a prosječna lovna je najčešće oko 100 grama. Zbog toga pribor za njihov lov „u propadanju“ mora biti lagan.
Dovoljna je pandivjerna, najlonska struna promjera do 0,20 mm i udica. Udica treba biti što lakša i tanja te širine luka 7 do 10 mm. Najprimjerenije su one oblik „Crystal“ i „Aberdeen“- „parangalke“.
Kad se želi brže tonjenje mamca, primjerice da bi se izbjegle najsitnije ribe na površini i lovile krupnije ribe u nižim slojevima mora, najbolje je rješenje osnovnu strunu izradit od „PE“ višenitke debljine do 0,08 mm. No ona je vrlo vidljiva pa je između nje i udice potrebno postaviti privez (pjok) od manje vidljivog najlon ili „nevidljivu“ FC, fluorokarbonske strunu, koja je dobrodošla i kad je osnovna od najlona. Vidljivost „PE“ višenitke ribolovcu olakšava uočavanje griza ribe i davanje pravovremene kontre.
Međutim, ma koliko se lovile sitne ribe, to raditi tankom „PE“ struna, preko prsta nije nimalo ugodno. Zato se s njom lovi samo pomoću štapa i role. Dovoljna je ma kakva mala rola, do veličine 30, te osjetljiv lagani štap, do težine bacanja od 30 grama. Što je štap duži to se njime prekriva veće lovno područje. Važno je da i štap i rola budu što lakši jer se u rukama drže svo vrijeme ribolova.
Od opreme je za lov preko prsta potrebno imati kakvo lagano motovilo, odnosno ometac, a dobrodošla je i vrtilica, đogulin postavljen između osnovne strune i priveza. Ona ima i ulogu utega. Ponekad je potrebno na pribor postaviti i vrlo laganu olovnicu težine pola do dva grama, najbolja tipa „split“- rascijepanu.
Ambiciozniji ribolovac koji lovi štapom i rolom mora biti spreman pribor prilagoditi se ribi koju želi loviti. To je dosta lako uraditi i odnosi se uglavnom na dužinu priveza, primule ili pjoka. On može biti duži od „paša“ – razmaka ruku, ali i vrlo kratak – samo jednog pedlja. Za lov opreznih ukjata treba biti najduži, lov bukava koje bezglavo napadaju u jatu najkraći. Od vrste ulova ovisi i debljina priveza i obratno. Između 0,18 i 0,14 mm treba biti kad se love ukjata, sopa i bukva, ribe koje sitnim, ali vrlo oštrom zubima mogu brzo i jako oštetiti strunu poviše udice.
SRĐELA
Te, ali i ostale ribe koje se love ovom tehnikom napast će brojne mamce. No, najčešće se koristi svježa srđela jer je sve ribe vole podjednako, nije preskupa i veoma je dostupna. Odlična je i za izradu primame, baš kao i kruh, koji se poslije srdele najčešće mamči.
Kad se lovi srdelom, najbolje je upotrijebiti svježu jer je znatno čvršća od one stare samo jedan dan, a čuvane u hladnjaku. Zamrznuta je najmanje dobra, osim za izradi primame. Rezat se može nožem ili škarama na komade čija veličina ovisi o ribama koje se namjeravaju loviti.
Od poprijeko rezane puno bolje se pokazao filet, uzdužno izrezani komad srdele. Posebno onaj iskidan prstima koji na udici izgleda najprirodnije. Zatim se u njega udica zabode s unutarnje, mekše strane, okrene i vrati kroz kožu da vrh iz nje izviri, ali skoro nevidljivo. Ne samo kad se tako radi, u „a volo“ ribolov uvijek treba nositi kakvu krpu za brisanje ruku nakon mamčenja kako se ne bi zamazao ostali pribor i odjeća. Skoro podjednako dobre kao i srdela su druge dvije sitne plave ribe – inćun i papalina.
